OCJENA: 4

Sa kolikim sam odusevljenjem pocela citati, sa tolikim sam razocarenjem zavrsila roman.

Svidio mi se koncept knjige, kako je osmisljena, na koji nacin je pisana, zainteresuje citaoca, mada sam u startu pogodila ko je ubica, ali nisam mogla biti sigurna do samog kraja. Mozda je to bio jedini uzitak na kraju knjige, saznanje da sam bila u pravu.

Svidjela mi se i neobicna prica oko Sekure i Kare, i cinjenica koliko je ona lukava a on naivan.

Ali Orhan je meni od sada karakteristican po pretjerivanju u opisima.

Kada sam citala njegov “Snijeg”, prvih sto stranica me ubijalo, u kolike bespotrebne detalje je isao, ali me zato ostatak knjige odusevio.

U ovom romanu sam cekala prekid tog ubijanja u pojam i detaljisanja oko iluminacije, o beskrajnim opisima i ponavljanjima svih iluminatora o znacaju njihova zanata, a o primjerima da ne govorim. Nisam docekala.

Do samog kraja je pretjerivao, i ja sam razocarano shvatila da je to njemu bila poenta knjige, i nesporno ona ima veliki znacaj zbog tog. Ali mene savrseno ne zanima to, niti koliko je on literature morao procitati da bi ovakvo nesto napisao, niti taj historijski znacaj iznesenog, ubio mi je zelju za citanjem, i samim tim meni roman nije dobar.

Svako malo se vracao svom dobrom stilu pisanja, i time bi me kupovao ali bi me onda ubio u pojam sa nekih tridesetak stranica opisa, i nikako mi nije bilo jasno kako su mi svi preporucivali ovu knjigu. Izgleda da su preskakali te dijelove.

Ja nisam, jer cu radije knjigu skroz napustiti.

To sto je knjiga poklon od meni najdraze osobe, to sto vec duze vrijeme imam zelju da je procitam, to sto su mi je svi velikodusno preporucivali recenicama da tu knjigu moram procitati, sve su to bili razlozi zbog kojih sam zavrsila knjigu, ali ne i zelja i zainteresovanost koju mi je pisac trebao stvarati.

Maslina, Roda i Leptir su dosadni likovi. Jedino ispovijesti ubice su imale smisla, ako uzmemo da je on medju njima trojicom.

Majstor Osman je sebicnjak.

Tetka mi je nakon svega bilo zao, Kara je glup, a Tankocuti Efendija kojeg cijelo vrijeme pljuju u knjizi me najvise dojmio svojim odlomkom kad opisuje trenutak smrti.

Ester je kraljica, Sekura premazana svim bojama, a svi ostali odlomci koji su bili posveceni opisima slika su, za mene, sasvim suvisni, mada je ocito to osnovna tezina i vrijednost ove knjige.

Ja bih pola toga izbacila, stavila sve na nekih 300 stranica, ideja i nacin pisanja, bez velikog dodira sa iluminacijom, i knjiga bi bila savrsena, za obicne citaoce, kakva sam ja.

Ovako, roman ima zanimljivih dijelova zasigurno, ali me nikako nije odusevio, nikako nije za ponovno citanje, nikako nije za preporucivanje.

Citala sam je 23 dana, sto je za mene mozda i najduzi period za jednu knjigu, ali bukvalno sam se morala tjerati na nekim dijelovima, da ih predjem. Nebrojeno puta sam pozeljela da je ostavim.

Ne preporucujem!