Kratka knjizica sa toliko jakom porukom, da je to nevjerovatno.
Ne sjecam se da li sam citala vec ovu knjigu, ali posto sam zaboravila o cemu se radi, odlucila sam za svaki slucaj opet procitati, i nisam se pokajala.
Jedino mozda mogu sebi zamjeriti sto sam bila u takvom psihickom neredu pa se nisam mogla u potpunosti predati svakoj recenici, i zao mi je sto citate nisam izvlacila, jer ima tako dobrih misaonih recenica, i nad skoro svakim slovom se treba zamisliti.
Ja sam je pak citala uvijek pred spavanje, napola misleci na svoje probleme, a napola prateci Sidartin zivot, koji je zivio i razmisljao kao svaki covjek, po mom misljenju, mada je Hesse jako neobican nacin zivota za njega izabrao.
U ovoj knjizi definicija covjeka kao nezadovoljnog bica, u kakvom god svijetu zivio i koliko god imao, je nepobitna, a zadnja misao, da ljubav daje smisao zivotu je jos jednom dokazana.
Nacin pisanja mi je manje dopadljiv, ali mozda iz razloga sto u zadnje vrijeme citam klasicne romane, a ovo je ipak vise skup filozofskih misli sklopljenih u jednu pricu.
U svakom slucaju preporucujem citanje ove knjige, ali pod uslovom da joj se posveti sva paznja.
Vecu ocjenu od 7 joj ne mogu dati, iz prostog razloga sto se nisam uzivjela u knjigu, nisam odusevljena, nije me vukla sebi i bila toliko citljiva, a to su neki kriteriji na osnovu kojih preporucujem knjige, ali zbog poruke koju nosi, zbog dobrih citata i misli, opet zasluzuje sedmicu, i treba je, definitivno je treba i vrijedi procitati, ipak je to Hesse.
Romani od Nure se citaju onako, da se mozak odmori od svakodnevnice, a da se opet ne napati nekim drugim temama koje knjige znaju pruzati. Nad tim knjigama se ne zamislis, nego bas onako sto bi rekli, to je light literatura, za ovakve kisne dane.
Ja sam mnogo njenih knjiga procitala, jos u srednjoj skoli, a ovu sam ugledala, i misleci da je jedna od rijetkih koje nisam procitala, odlucih citati.
Za mene kratka knjiga, citljiva naravno, ali moram biti iskrena, pocela sam sa predrasudom, jer uvijek je tema neka doktorica sa mjestom radnje u Travniku, i bila sam skepticna da ce to opet biti.
Medjutim, ovaj put se radi o studentici koja jeste iz Travnika ali studira u Sarajevu, nema veze sa medicinom, a cak je tema jako dobro razradjena. Znaci, jedan plus za Nuru od mene.
Ono sto me nerviralo cijelo vrijeme, radi cega sam na pocetku pomislila odustati od citanja, jesu recenice koje su pisane kao za scenario, a ne za roman, nisu lijepo sklopljene, druga stvar, u dijalozima se nije znalo ko sta govori, tako da sam se cesto gubila, a treca stvar, sa jedne situacije bi presla na apsolutno sljedecu bez ikakve naznake, samo sljedeci red. I to me ubijalo u pojam, i ne znam da li je lektorisanje zakazalo, ili je ona zamislila knjigu ovakvom, ali moje misljenje je da bi trebalo dobro srediti ovu knjigu prije izdavanja.
Doduse ona je izdata 1996. godine, tako da, Bog zna kako je tada to sve funkcionisalo, ali moj osjecaj za jezik se konstantno sokirao, tokom citanja.
Ako to zanemarimo, a reci cemo da to nije Nurina greska, tema mi se svidjela, a narocito jer je sve povezano, od samog pocetka do kraja, i ono sto se pomenulo u startu, imalo je smisla na kraju, tako da se vidi da je dobro promislila o svemu prije pisanja, sto mi se dopada.
Malo je djetinjasto napisana, kao i svaki roman od nje, ali to mi je u srednjoj skoli itekako godilo, sada bas i ne, ali kao sto rekoh, procitala sam je misleci da do sada nisam. A onda u zadnjoj recenici se sjetim, bas radi upecatljivosti zadnje recenice, gdje ostavlja citaocu na volju da donese odluku umjesto glavnog lika, sjetim se da jesam citala knjigu.
Nit naslova, ni teme, niti cijele knjige se ne sjecam. Samo zadnje recenice. Cudno.
Uglavnom, knjiga nije dosadna, citljiva je i lagana, i onako bas za odmor.
Odlucit cu na kraju posta, jer sam totalno neodlucna, i poprilicno zbunjena.
Na stranu znacaj engleskog jezika, radi kojeg sam citala ovu knjigu u srednjoj skoli, i jos uvijek imam to izdanje na engleskom jeziku, procitati na nasem jeziku je sasvim druga prica.
Doduse, davno je to bilo kad sam je citala, pa se nicega nisam ni sjecala, i to je bas dobro doslo za mene.
Prijateljica ludi za ovom spisateljicom, pa sam odlucila nekoliko njenih naslova procitati, samo da bih joj mogla malo prkositi, i za ovu knjigu sam joj rekla da je skup trac partija.
U pocetku doista i jeste izgledala tako. U biti spisateljica prikazuje englesko drustvo u 19. stoljecu, ali samo sto se tice njihovih obicaja, nacina ponasanja i kulture, te kako su se sklapali brakovi.
Ono sto zamjerim jeste sto nije bilo apsolutno nikakvih opisa, cak je u jednom dijelu pomenula nekoliko gradova i dodala sasvim suvisnu recenicu da ovo djelo nije napisano da bi se dali opisi, jer svi vec znaju kako ti gradovi izgledaju. Meni je ta recenica prosto iskakala iz svega, i bezrazlozna je, mada shvatam sto je time htjela reci.
Takodjer, opisi likova, smatrala je sasvim dovoljnim opisom ako kaze da je lijep, ili da ima crnu kosu. To meni nikako nije bilo dovoljno, i da nije bilo nekoliko slika u knjizi, koji su docarali kako koji lik izgleda, ne bih se mogla ni uziviti u roman.
Eh sad, dobre strane su, sto je prica fakat dobro smisljena, od samog pocetka do kraja, ne postoji nijedan suvisan lik, svi su tako uvezani, niko nije dosadan, i nije mi bilo mrsko citati.
Naprotiv, cak me zanimala na koji nacin ce se knjiga zavrsiti, mada sam mogla naslutiti na polovini knjige, ali eto, da vidim kako ce biti.
Knjiga me jeste vukla sebi, svidjao mi se njihov nacin govora, svo to persiranje i uvazavanje, i ta satira, i to me poprilicno zabavljalo.
Stoga sam knjigu jako brzo procitala, i na neki nacin mi se svidjela.
Zbog svega toga, ne znam sto bih mislila o toj knjizi. U biti ona jest skupina trac partija, bas je prikazano drustvo kakvo opcenito i jeste, ali s druge strane ima veliki znacaj, ima dobru pricu, i onako zanimljivo je stivo, meni najvise zbog njihove komunikacije.
U svakom slucaju, ovo je knjiga koja se mora procitati, koja ima pricu i poentu.
Ovo je prva knjiga koju na ovom blogu ocjenjujem sa desetkom, iz prostog razloga sto je najbolja knjiga koju sam procitala u ovom periodu od kako zapisujem procitano.
Knjiga od 560 strana, koju sam rekordno brzo procitala, jer me toliko vukla sebi, da prosto, i kada sam je morala napustiti, samo sam trazila nacin kako da joj se vratim.
Nakon sto sam je procitala, potrazila sam i istoimeni film, koji se sastoji od 7 dijelova od po sat vremena, i zeljela sam nakon sto sve pregledam, napisati svoje cjelokupno misljenje, ali nakon odgledana dva dijela, odlucila sam ipak pribiljeziti misljenje o knjizi, jer mi film uveliko kvari svaki dozivljaj.
Po meni film nije docarao ni u pola knjigu kakva jeste, i mada je to nemoguce, smeta mi narocito sto su mnogi dijelovi knjige izbaceni, jako bitni za razumijevanje cijele price, pa neke su cak i izmijenili, i posto mi nije vjerodostojno sa knjigom, apsolutno ne zelim da poredim.
Knjiga kao roman, savrsena. Opisuje zivot jedne zene, od doba kada je bila djevojcica skoro do njene smrti. Radnja je konstantno prisutna, mada i opisi pejsaza i osjecanja ne manjkaju, svega taman dovoljno koliko je potrebno, da citalac moze sve dozivjeti u svojoj masti.
Mada na prvu jedan sasvim normalan zivot u jednoj normalnoj, za taj period i te okolnosti, porodici, ipak se posebnost ocitava u svakoj stranici.
Mene je knjiga odusevila iz prostog razloga sto njenu duzinu nisam osjetila, nikad mi nije bila dosadna, nijednog trena, cak nisam zeljela da se ikada zavrsi. A to dozivjeti je za mene prava rijetkost.
Druga stvar koja me odusevila jeste sto nikako, nijednog trena nisam mogla odlutati i razmisljati o svojim stvarima, cak je uspijevala da apsolutno zaboravim na svoj zivot, koliko bih se zadala na njihov.
Opis krajolika sam dozivjela bas kako je na filmu i prikazan, a to samo govori koliko je spisateljica uspijevala u zadatku opisivanja svega, pa i svakog razlicitog profila, da bih tacno znala kako ce neki od likova reagovati, sa obzirom na njegov karakter. To postici je vrhunski.
Ona je prva o kojoj sam imala zelju nesto izguglati, pa sam tako vidjela da je ove godine umrla, a svakako planiram jos neka njena djela procitati.
Mjesto radnje je prvo Novi Zeland, a onda Australija, sto je jos jedno novo iskustvo za mene, jer do sada nisam imala predstavu kako je zivjeti na tom podrucju, a ova knjiga mi je to vrlo vjerodostojno prikazala.
Godine je vjerno pratila, nije zaboravila opisati ni drugi svjetski rat, i kako su ga pojedini dozivjeli, dobro je prikazala politiku Vatikana, buduci da je jedan od glavnih likova svecenik, a poenta knjige, koja je zapravo recena na samom uvodu, a onda kroz knjigu dat i primjer poente, je vrhunski.
A mozda mi je posebno odgovarala, jer sam neke dijelove mogla poistovjetiti sa svojim zivotom, pa me to jos vise priblizilo svemu.
Ipak, mada me knjiga odusevila, i zasluzeno ima ocjenu 10, ovo nije najbolja knjiga koju sam procitala, niti moze nositi tu titulu, jer nije izazvala emocije u meni koje su neke druge knjige uspijevale.
