Kako god, svidja mi se njen stil pisanja. Mozda je jos rano za reci takvo sto, jer nakon sto sam procitala “Ptice umiru pjevajuci”, rekoh sebi da moram procitati jos neku, da bih se uvjerila da mi njen stil odgovara, pa zato sad mogu reci da mi se u ovoj knjizi stil pisanja najvise i dopao, i zbog toga ova ocjena.

S druge strane, glavni lik, kojeg bi po pravilu citaoci trebali voljeti, mi se nikako nije svidio, nacin razmisljanja, postupci, nista mi nije odgovaralo, i to je onako jedan dio koji je odskakao. Prosto nisam zeljela da navijam za nju, i nije mi se svidjao nacin na koji rjesava stvari. Poprilicno prostacki i nevaljasto, a to nisam navikla od glavnog lika u knjizi.

Dalje, kraj mi se nije dopao, narocito sto se u par stranica sve razrijesilo, osjecala sam kao da gledam one glupe serije koje su zanimljive i napete skoro sve vrijeme, a u zadnjoj minuti se sve rijesi tako da ti pola nije ni jasno, i onda je svaka sljedeca epizoda bas takva.

U ovoj knjizi, jedan jako bitan lik mi je ostao enigma. Kraj me apsolutno zbunio, a buduci da je tako sturo napisan, mislim da nikom nije jasno, da li taj lik na kraju uopce postoji, ili je neki duh, san ili sta li vec. I to je dio koji mi se ne dopada. A ako je slucajno bila namjera da citalac sam smisli kraj, to mi se tek ne dopada, jer Murakami je to uradio na kraju svoje knjige “Norveska suma”, pa sam bila poprilicno bijesna. Uostalom, sve i da zelim smisliti neki svoj zakljucak, nijedan mi nije logican i realan, i to me poprilicno nervira.

Pokusala sam pronaci neke opise ove knjige na internetu, da vidim kako su neki drugi shvatili kraj, ali ova knjiga ocito nije toliko zanimljiva nikome da je cita, a narocito da se o njoj pise, jer ce svi procitati “Ptice umiru pjevajuci” i tu zavrsiti sa Colleen. A ja mislim da ona kao spisateljica to ne zasluzuje, i da citaocima moze i vec je puno vise dala.