– “Zapalio je sam i gledao me tako da sam znao da ce nesto da zamoli: to je onaj trenutak kad lice ozivi i na njemu se vidi misao iako rijeci jos nema, oci je njegove znaju, zato su unaprijed meke i podmitljive, spremne da se svide i da privole, prethodnici i poslanici dobre volje. Zatim dolazi rijec, jedna od mnogih koje bi mogle doci, i koje se biraju da bi ucinile utisak, ali nisu uvijek i najprikladnije, jer je izbor brz.”

– “..dnevnik koji nije vrijedio vise od carapa, neupotrebljiv, suh, konvencionalan, sav od krupnih rijeci sto su otkrivale odusevljenja a skrivale zivog covjeka.”

– “Mozda bi lakse shvatio bezrazloznu grubost nego bezrazloznu velikodusnost.”

– “Sve sam vec znao o njoj, odavno: sigurna u sebe i zato neranjiva, uvjerena u svoju snagu, jer je hladna, lojalna a odredjena, kaludjerica svog osjecanja samostalnosti, ponosna na kostrijet samoj sebi nametnutih ogranicenja. Muskarce ne podsticu na osvajanje, vec na duznosti, ako dozive ljubav, nastojat ce da je svedu na razumnu mjeru.”

– “Jasno, naviknula je na sve na sta se ne vrijedi navikavati.”

– “Rat je vec sasvim daleko, za cijelo jedno prostranstvo promjene nastale od sitnih mijenjanja sto su postala znacajna kad su se vec sva desila.”

– “Cinilo mi se da u sebi uvijek moze pronaci i dublji smisao i puniju veselost i duhovitiju rijec, samo ako to hoce i ako joj je to potrebno.”

– “Ti si razumna.

Je li to grijeh?

Vise nedostatak nego grijeh.”

– “Cak i ne primijecujem da sam sebe varam dok ogranicavam svoja sjecanja.”

– “Nisam uspijevao da nadjem opravdanje da ne ucinim ono sto moram, a ni sutra nece biti manje tesko nego danas.”

– “Ne volim tugu, cini me zlim, zato se zavaravam bijesom.”

– “Zatvorila je vrata i ostala zagledana u me kao da nesto trazi, kao da se prisjeca. Nista nije nasla u sebi, nicega se nije sjetila, iako je sve znala, i zato se osmijehnula raznjezeno, i radi mene i radi sebe: bilo je, sjeti se, sjecam se, suvise je bilo lijepo da sad ne pokazem raznjezenost, pokazi i ti.”

– “Sjedimo nepotrebni jedno drugom, i trazimo uzalud sebe negdasnje.”

– “On se opet smije, sad vec s manje opravdanja i duze nego sto bi trebalo.”

– “I prazne rijeci mogu da budu vedar praporac, potrebno je izgovarati rijeci, ponekad nas prevare svojim zvukom i nasom zeljom da im vjerujemo.”

– “Manje se nesreca desava nego sto ih nasa bojazan vidi.”

– “Za njega je sve jednostavno. U tome je cesto njegova prednost, ali ga zbog tog ponekad ismijavam. Ne suvise, jer ga volim, a mozda ga i volim zato sto je jednostavan. Smetao bi mi neko jaci od mene.”

– “Ona stoji sa Duskom, slusa smijuci se, ali pohvalu cuje, u letu je hvata, cula bi da je sapat, znala bi za nju i da nije izrecena, da nije cak ni misao.”

– “Bez ikakve logike, dirnut sam sto osjecam da sam joj potreban i sto me gleda drugacije nego ikoga drugog, a bas se toga bojim.”

– ” Ponekad volimo da cujemo i ono sto znamo.”

– “..mrtvom rukom prelazim preko njenog mladog tijela sto se ne brani, i osjecam se kao da cinim prestup, jer me ne opravdava zelja.”

– “Prisna je s ljudima na onaj ocajniski nacin kad je vec svejedno.”

– “Uzalud sam drzao pero nad praznim listom bloka. Nisam se tada posljednji put osvjedocio da osjecajnost moze da bude besplodna.”

– “Trebalo bi cesce da se sluzimo logikom. Obicno mislimo emotivno, zivimo afektima, a to je pomalo primitivno.”

– “Postoji granica do koje se predajes. Zamrzit cu tu tvoju nezavisnost.”

– “Za strah sam imao snage, za radost nemam.”

– “Poruka je poziv, podsjecanje na sebe, pokusaj se odbranimo  od tudjeg zaborava, trazenje milosti. Tako nikad ne znamo na cemu smo.”

– “Mirna je, nadmocna, toboze popusta, ali uvijek ostaje pri svome, ljuti me ta uravnotezenost, nervira me, a znam da ima pravo.”

– “..svejedno im je, a nista nije tako strasno kao kad je ljudima svejedno.”