Ali ona kao pisac, pocinje da spada u moje najomiljenije, prosto zbog stila pisanja, koji mene vuce i vuce i vuce da dalje citam. Mada, taj stil nije nista posebno, i kad bih ga trebala analizirati, ne bih znala reci sto me tacno privlaci.
Jednostavne recenice, kratki opisi, kratki dijalozi, svega bas koliko treba? Sve to skupa?

Kako god, volim citati njene knjige, i ova je poprilicno za mene slicna onoj prvoj “Ptice umiru pjevajuci”, u smislu da se prati jedan dugi niz godina, citav zivot nekoliko osoba, ali tema naravno nije ni slicna.

Svidjelo mi se sto se u ovoj knjizi nije bavila onim prestrasnim siromastvom, kao u prethodne dvije knjige koje sam citala, likovima u ovoj knjizi nista nije nedostajalo. Bili su najbogatiji ljudi i to mi je onako olaksanje bilo.

Malo je knjiga duza nego volim, ili je mozda cinjenica da sam u zadnje vrijeme u velikim obavezama, i da ne mogu citati kao prije, dovela do toga da se kraj nekako razvukao. Mozda je to samo do mene. Nije da sam dobila onaj osjecaj da se vise knjiga zavrsi, samo mi se oteglo nekih zadnjih 200 stranica.

U svakom slucaju, knjiga je odlicna, a devetku je od mene dobila iz razloga sto je bilo nekoliko manjih dijelova koji me bas i nisu zanimali, kada se zada o rudarstvu da pise, o nekim metalima. Ja se divim njenom poznavanju svega toga, ali je moglo poprilicno i bez tog. To je svega nekoliko stranica na svakih 200 stranica, ali eto, ti dijelovi su mi bili malo dosadni, i zbog toga ova ocjena.