“Zec jantarnih ociju” ili “Zec cilibarskih ociju” – Edmund de Wall

by kiratka

OCJENA: 4

ZecJantarnihOciju_omot-meki_140x200_5

Ne znam koliko sam prije grijesila kada sam ocjenjivala knjige koje nisam do kraja procitala, ali mogu se opravdati cinjenicom sto sam sa svakom knjigom dosla skoro do kraja, pa sam ocjenjivala ono do tada procitano.

Medjutim, kada je ova knjiga u pitanju, ova ocjena je prosto da imam na pameti da mi se nije svidjela, ali nikako nije vjerodostojna jer nisam procitala dovoljno da bih ocijenila kvalitetu knjige, procitala sam tek toliko da sam shvatila da me nikako ne zanima, i da se ne zelim tjerati (odustala sam nakon sto sam se triput natjerala na citanje).

Tako da se to treba imati na umu.

Uglavnom, o ovoj knjizi sam toliko dugo citala (kad to kazem, ne mislim da sam citala o samoj temi i radnji knjige, nego koliko ima pohvala i kritika) i uvijek je to bio naslov “koji se mora procitati”, knjiga koja je idealna, koja se stavlja na liste knjiga koje se jednom u zivotu trebaju procitati i tome slicno.

Toliko dugo sam bila u potrazi za ovom knjigom, da sam, bez obzira sto sam citala druge dvije knjige, odlucila i nju citati, jer ko ce docekati, sad kad je vec imam.

Medjutim, totalno razocarenje. Sam uvod, koji je poprilicno dug, ali vec dovoljno stavi do znanja o cemu ce se pisati u knjizi, i sasvim je dovoljan, i nista zanimljivije nece biti ni u nastavku.

Ja sam ocekivala taj nacin pisanja samo u uvodu, ali nastavilo se i dalje, da bih shvatila nakon nekoliko stranica zasto je ova knjiga bitna za ovaj svijet, ako mogu tako reci.

Ideja je originalna, pratiti proslost, odnosno sve vlasnike necuke skulptura je jako neobicno. Sav trud koji je ulozen da bi se istrazila proslost nekih 200 godina unazad, saznalo sve o vlasnicima, i nekako uklopilo u dopadljivu pricu je sigurno bio uzbudljiv i tezak zadatak.

I vjerujem da je u tome tezina ove knjige. Medjutim, sama historija i sama istina je uvijek poprilicno suhoparna za mene, tu nema dijaloga, tu nema desavanja, tu su fakticki nabrajane neke cinjenice o tim vlasnicima po nekim inim saznanjima, i mada se pisac trudio da to sve ucini zanimljivim, meni nije uopce bilo. I kad sam procitala na internetu da je to trud u koji je ulozio 10 godina svog zivota, i da cu ja kroz ostatak knjige pratiti tih njegovih deset godina, odlucila sam da odustanem.

Mozda je to nekom uzbudljivo, ja ionako ne volim historiju narocito, a pogotovo pratiti putanju tih malih japanskih necuke skulptura… ne, nisam luda za tim. Mozda bih i bila da mi je stil pisanja bio vise dopadljiv. Ovako ne.

Medjutim, ne zelim da iko na osnovu moje kritike odluci ne citati ovu knjigu, zato sam evo prvi put napisala i o cemu se radi u knjizi, da bi mogli sami odluciti da li su ti redovi za vas.

“Idi, postavi strazara!” – Harper Lee

by kiratka

OCJENA: 5

10038535 1 Idi postavi strazara

Druga, odnosno prva knjiga od Harper Lee. Radi se o tome da je ovu knjigu napisala pedesetih godina, nekoliko godina prije one koja ju je proslavila “Ubiti pticu rugalicu”. Kad se to zna, jako je cudna cinjenica da je ova knjiga nastala prije, ali tako je i ne moze se smatrati nastavkom te slavne knjige, ali takodjer ni pretecom, jer u ovoj knjizi Scout ima dvadeset i nesto godina, a u prvoj knjizi je dijete.

Tacno covjek ne zna kako da je nazove, ali u svakom slucaju je povezana sa tom, citav zivot jedinom knjigom, Harper Lee.

Iskreno, voljela sam da je to doista bila jedina njena knjiga, jer ova me samo zbunila, naljutila, razocarala i sta sve ne.

Ne vidim smisao ove knjige, kad vec postoji ona prva, i sama cinjenica da je pred sam kraj zivota objavila, govori dovoljno.

Ja na pocetku nisam znala da je povezana sa prvom knjigom (jer ne volim citati o knjizi prije nego je procitam), a i posto sam davno procitala prvu, zaboravila sam na sve likove, i do polovine knjige nisam ni shvatila da se radi o istim likovima.

U knjizi su bukvalno opisana tri dana, sa povremenim vracanjem u proslost, sto mi je bilo bezveze, jer opise situaciju koja nema nikakve veze sa sadasnjoscu, nikakva asocijacija nista.

Knjiga je totalno konfuzna i puno lakse se shvata kad se zna da je povezana sa “Ubiti pticu rugalicu”, zato i jest cudna cinjenica da je napisana prije nje, kako je ocekivala da ce iko shvatiti ovu knjigu?

Mislim da bi totalni promasaj bio da je prvo objavila ovu knjigu, nikad se ne bi proslavila.

Meni se ova knjiga nije dopala, svidjela mi se jedna od zadnjih stranica u knjizi gdje je rekla finu poentu o ocevima i kcerima, ali to je aspolutno sve.

Sve se opisuje ko sta radi, gdje ide, s kim sta prica, sta razmislja, ali sve to nema nikakve veze sa nekom poentom. Doista ne shvatam knjigu i pravo me nervirala dok sam je citala.

I da, Henry ne postoji u “Ubiti pticu rugalicu” a ovdje je on predstavljen kao njen prijatelj iz djetinjstva. Zna se ko je njen prijatelj iz djetinjstva i to nikako nije ista osoba. Promasaj.

Ponavljam, jedino kvalitetna je ta jedna od posljednjih stranica, sve ostalo nisam ni morala citati.

“Dodir” – Colleen McCullough

by kiratka

OCJENA: 9

page_1_thumb_large

Bas ne popustam Colleen, a to je dobar znak. Doduse, imam jos neke tri njene knjige koje su dio serijala, i koje mi se ne citaju dok sve ne skupim. Ali uskoro ce Sajam knjige u Sarajevu, pa namjeravam bar jednu njenu knjigu kupiti.

Ali ona kao pisac, pocinje da spada u moje najomiljenije, prosto zbog stila pisanja, koji mene vuce i vuce i vuce da dalje citam. Mada, taj stil nije nista posebno, i kad bih ga trebala analizirati, ne bih znala reci sto me tacno privlaci.
Jednostavne recenice, kratki opisi, kratki dijalozi, svega bas koliko treba? Sve to skupa?

Kako god, volim citati njene knjige, i ova je poprilicno za mene slicna onoj prvoj “Ptice umiru pjevajuci”, u smislu da se prati jedan dugi niz godina, citav zivot nekoliko osoba, ali tema naravno nije ni slicna.

Svidjelo mi se sto se u ovoj knjizi nije bavila onim prestrasnim siromastvom, kao u prethodne dvije knjige koje sam citala, likovima u ovoj knjizi nista nije nedostajalo. Bili su najbogatiji ljudi i to mi je onako olaksanje bilo.

Malo je knjiga duza nego volim, ili je mozda cinjenica da sam u zadnje vrijeme u velikim obavezama, i da ne mogu citati kao prije, dovela do toga da se kraj nekako razvukao. Mozda je to samo do mene. Nije da sam dobila onaj osjecaj da se vise knjiga zavrsi, samo mi se oteglo nekih zadnjih 200 stranica.

U svakom slucaju, knjiga je odlicna, a devetku je od mene dobila iz razloga sto je bilo nekoliko manjih dijelova koji me bas i nisu zanimali, kada se zada o rudarstvu da pise, o nekim metalima. Ja se divim njenom poznavanju svega toga, ali je moglo poprilicno i bez tog. To je svega nekoliko stranica na svakih 200 stranica, ali eto, ti dijelovi su mi bili malo dosadni, i zbog toga ova ocjena.

Sve ostalo za pohvalu. Sasvim drugacija prica, sto god bih pomislila da slijedi, desilo bi se drugacije, kakve god reakcije su mi bile normalne, bile su drugacije, tako da je knjiga puna iznenadjenja.

“Dame iz Missalonghija” – Colleen McCullough

by kiratka

OCJENA: 8

20141205173626-f8d3f592

Ovo je peti i ujedno najkraci roman od Colleen. Iskreno, od starta mi je smetao mali broj njegovih stranica, a nakon procitane knjige sam uvjerena da je ova tema i zamrsenost mogla udvostruciti broj, samo da je spisateljica htjela, jer se bas stice dojam pri zadnjim stranicama, da je sve to zbrzala, nedovoljno objasnila, samo eto da zavrsi. Sto li, nikad necemo saznati. Ali mislim da je i ona ocekivala puno veci roman na pocetku.

Kako god, svidja mi se njen stil pisanja. Mozda je jos rano za reci takvo sto, jer nakon sto sam procitala “Ptice umiru pjevajuci”, rekoh sebi da moram procitati jos neku, da bih se uvjerila da mi njen stil odgovara, pa zato sad mogu reci da mi se u ovoj knjizi stil pisanja najvise i dopao, i zbog toga ova ocjena.

Ona ocito umije svaku temu pretvoriti u interesantnu svojim stilom pisanja, a to sam najbolje mogla primijetiti sto sam vise zeljela citati ovu knjigu od one koju uporedo citam, mada mi je i ta zanimljiva.

Dakle, tema je zanimljiva, stil pisanja mi odgovara, sve u svemu knjiga me vukla sebi i ispunila unekoliko ono sto trazim od romana.

S druge strane, glavni lik, kojeg bi po pravilu citaoci trebali voljeti, mi se nikako nije svidio, nacin razmisljanja, postupci, nista mi nije odgovaralo, i to je onako jedan dio koji je odskakao. Prosto nisam zeljela da navijam za nju, i nije mi se svidjao nacin na koji rjesava stvari. Poprilicno prostacki i nevaljasto, a to nisam navikla od glavnog lika u knjizi.

Dalje, kraj mi se nije dopao, narocito sto se u par stranica sve razrijesilo, osjecala sam kao da gledam one glupe serije koje su zanimljive i napete skoro sve vrijeme, a u zadnjoj minuti se sve rijesi tako da ti pola nije ni jasno, i onda je svaka sljedeca epizoda bas takva.

U ovoj knjizi, jedan jako bitan lik mi je ostao enigma. Kraj me apsolutno zbunio, a buduci da je tako sturo napisan, mislim da nikom nije jasno, da li taj lik na kraju uopce postoji, ili je neki duh, san ili sta li vec. I to je dio koji mi se ne dopada. A ako je slucajno bila namjera da citalac sam smisli kraj, to mi se tek ne dopada, jer Murakami je to uradio na kraju svoje knjige “Norveska suma”, pa sam bila poprilicno bijesna. Uostalom, sve i da zelim smisliti neki svoj zakljucak, nijedan mi nije logican i realan, i to me poprilicno nervira.

Pokusala sam pronaci neke opise ove knjige na internetu, da vidim kako su neki drugi shvatili kraj, ali ova knjiga ocito nije toliko zanimljiva nikome da je cita, a narocito da se o njoj pise, jer ce svi procitati “Ptice umiru pjevajuci” i tu zavrsiti sa Colleen. A ja mislim da ona kao spisateljica to ne zasluzuje, i da citaocima moze i vec je puno vise dala.

Tako da, sve u svemu, knjiga mi se jest dopala zbog teme i stila pisanja, ali kraj je skroz zbunjujuci i zbog njega ne znam ni kakav dojam imam o knjizi.

“Slika Dorijana Greja” – Oscar Wilde

by kiratka

OCJENA: 8

p006494c0

Ovu knjigu sam imala za lektiru u srednjoj skoli iz engleskog jezika. Tako da sam znala povrsno o cemu se radi i kako ce se zavrsiti. Medjutim, imala sam zelju da je procitam na nasem jeziku, pa sam za to napokon nasla vremena, a i istini za volju, tek na zadnjem sajmu knjiga, kad sam ugledala prelijepe korice ove knjige, odlucih da kupim, jer se sjetih te svoje dugogodisnje zelje.

I tako, cijelo vrijeme citanja sam se pitala na koji suludi nacin je profesorica engleskog mislila da cemo shvatiti ovu knjigu, kad su recenice suvise komplikovane, kao i misli, i ja ne mogu bas da se sjetim kako je to tada islo. Takodjer, cijelo vrijeme sam cekala recenicu koja mi je ostala urezana sve ove godine “Kako sam ja ostario a ti si jos uvijek tako mlad?” izrecena od nekog njegovog drugara, ali tu recenicu nisam pronasla. Znaci zivim u zabludi sve ove godine.

Uglavnom, knjiga je dobra, ima nekih pomalo dosadnih dijelova, naprimjer, glava 11 je sasvim suvisna i bilo mi je dosadno citati, a ostalo je bilo zanimljivo, bez obzira sto sam znala gdje sve cemu vodi. Ima dobrih misli, zanimljivih recenica i zbog toga mi se knjiga dopala, mada mi je s druge strane malo usiljena.

Ali ako procitamo biografiju Oscara, nekako postane jasnije zasto je to tako.
Ovo je njegov jedini roman, a ipak tako poznat i popularan, tema je originalna, ali eto, u svemu tome mi se nesto nije dopalo, a ne bih tacno znala sta.
Samo znam da sam cijelo vrijeme samo jedva cekala da zavrsim knjigu, dok je citam, razmisljala koju sljedecu da uzmem citati, sto ce sve reci da mi nije bila toliko zanimljiva, iako citljiva. A mozda je to samo jer sam je vec procitala.

U svakom slucaju, ova knjiga se treba procitati.

“Sofijin svijet” – Justejn Gorder (Jostein Gaarder)

by kiratka

OCJENA: 4

310_1

Ovu knjigu nisam procitala do kraja. poslije 360 procitanih stranica sam napokon odlucila da odustanem, i zadnjih 1o0 stranica nikad necu procitati, i nije mi krivo zbog toga.

Knjigu citam od decembra, znaci dobra 4 mjeseca, borim se sama sa sobom, pokusavam se naci u dobrom raspolozenju za ovu knjigu, ali to je izgleda nemoguce, i danas mi je prosto vise postalo zao mog vremena, i odlucila sam odustati od ove knjige.

Na koricama pise Sofijin svijet, a onda dosta manjim slovima “roman o istoriji filozofije”. Ja mislim da je to trebao biti glavni naslov knjige, jer se o tome uopce i radi. O filozofiji.

Mislim da bi se knjiga svidjela svima koji uzivaju u filozofiji, i da to jeste slucaj, jer sam i ja dobila nekoliko preporuka za nju, ali meni, koja mrzim filozofiju iz dna duse, i koju nisam ucila ni u srednjoj skoli ni na fakultetu, nego sam se nekako provlacila, nikako nije legla.

Ovo je pomalo, za mene, djetinjasta knjiga, malo nemoguca, malo nekako na silu napisana, jer cilj pisca, po meni, je bio da se opise sva filozofija svijeta, od najranijih vremena do savremenog doba, a sva dodatna prica, koja je kao upakovala te lekcije mi je bezvezna, suvisna, i nigdje veze.

Ipak, ako neke iole zanima filozofija, doista na dopadljiv nacin je pisano o istoj, i to bi se mnogima moglo svidjeti. Cak su i mene neke lekcije zainteresovale, jer je super opisano razmisljanje. Steta sto sam ja to zamrzila jos u skolskim danima, pa mi to sada nije predstavljalo interesovanje kakvo je mozda trebalo.

Iskljucivo zbog toga sam ovoj knjizi dala malu ocjenu, jer se meni licno nije svidjela. I objasnila sam zasto. Ali znam da mnogima jeste. I priznati se mora da je citljiva. Samo tema nije za mene, a nacin na koji je napisana, odnosno ta izmisljena prica mi je onako, suvise djecija, neozbiljna za mene.

Ali opet, ne odustajte od ove knjige jer sam ja odustala.

“Kradljivica knjiga” – Markus Zusak

by kiratka

OCJENA: 8

kradljivica-knjiga-markus-zusak-472073

Ovu knjigu sam poprilicno brzo procitala, sto bi se reklo da nije za odbaciti. 

Pocetak mi je bio jako cudan, tacnije stil pisanja, i cekala sam da se to promijeni, ali do kraja je ostao vjeran tome, i to je jedna od mojih zamjerki. Previse razbacano, na preskake, kasnije se niti krenu povezivati, ali ja ne volim bas takve knjige. 

Ipak, tema nije bila dosadna, koncizno je sve navedeno i to mi se dopadalo. Nema puno opisa niti puno dijaloga, ima dosta desavanja, pa je to sve drzalo moju paznju. 

Takodjer, u zadnje vrijeme i filmovi i knjige mi se vrte oko drugog svjetskog rata, i Hitlera mi je vise preko glave. Sve je to sticajem okolnosti, ali cudno kako se poklopilo.

Uglavnom, pricu prica zena zvana smrt, pa je onako sva smusena, sa nebrojeno naslova, i to me nerviralo. Cak sam na pocetku razmisljala da zbog svega toga ostavim knjigu kao neprocitanu, ali me zanimala tema, pa sam nastavila i nisam se pokajala.

Knjiga mi se u biti svidjela, sem kraja, on mi je malko pretjeran, i moglo se ljepse zavrsiti.

Ovo je neki drugi vid Hitlera i rata, jer umjesto s gledista zidova, kao u knjizi Dnevnik Anne Frank, ovdje pratimo nijemce koji u jednom dijelu knjige kriju zidova, njihovi strahovi i njihova razmisljanja o ratu. A buduci da je ovo bas naredna knjiga nakon Anninog dnevnika, bas se fino poklopilo i dodatno me zanimalo. Sve je to ispalo slucajno, ali meni se svidjelo. 

Zbog svega navedenog, preporucujem ovu knjigu, s tim da se treba navici na stil pisanja, pomalo je djetinjast s obzirom na temu o kojoj je pisano, no dobro. 

Sve u svemu, mislim da Markus zna napisati zanimljivu knjigu i svakako cu potraziti i ostale njegove knjige, da procitam.

*Pregledala sam i istoimenovani film, ali se toliko razlikuje od knjige da mi se zbog toga, i iskljucivo zbog toga, nije svidio, i opcenito sam odlucila ne gledati filmove nakon procitanih knjiga, jer mi budu razocarenje nakon procitanog.

Dnevnik Anne Frank

by kiratka

OCJENA: 10

dnevnik-ane-frank

Svi znamo za Anu Frank, njenu sudbinu, mnogo puta sam slusala i citala o tome, ali nikad nisam imala priliku procitati njen dnevnik. 

Svaki put, kad bih na Sajmu vidjela tu knjigu, bila je preskupa za moj budzet, i uvijek bih pomisljala da cu je kupiti jednom kad budem imala dovoljno novca. Nije mi bilo jasno zasto godinama cijena te knjige ne opada, ali nakon sto sam je procitala na tabletu, u pdf izdanju skinutom sa interneta, shvatila sam jacinu te knjige.

Odmah na samom startu, pri prve 2-3 recenice sam znala da cu biti odusevljena ovom knjigom. U potpunosti mi se dopao stil pisanja, a bila sam i suvise iznenadjena cinjenicom da je to pisala djevojcica od samo 13 godina. 

Gutala sam stranice bukvalno, iako sam znala sto ce biti na kraju. Njen zivot, njena razmisljanja, njena zrelost, ostavili su me bez daha. 

Knjigu sam procitala za dva dana, koja su itekako bila ispunjena obavezama, ali unatoc svemu, nisam uspijevala da se kanim knjige i do dva iza ponoci.

I to je za mene knjiga! Ona mi je vratila vjeru u moju ljubav prema citanju, jer zbog zadnjih nekoliko knjiga koje su me smarale, pomislila sam da je mozda do mene, zbog Ane sada znam da nije. Ipak je do pisaca. 

Ja opcenito volim citati nesto u prvom licu, citati o stvarnim dogadjajima, jer imam poseban osjecaj kad znam da se nesto doista zbilo.

A njen zivot, njena prica, toliko su me zamislili, i nakon procitanih stranica sam pozeljela isplakati se, procitala sam sve na internetu o njoj, pregledala neke dokumentarce, gledala njene slike i slike ostalih ljudi iz Skrovista, vidjela kako je izgledalo to Skroviste tada, a kako sada, kao da sam opsjednuta njome. 

Voljela bih procitati i njene price koje je pisala, i zeljela poslati novinama da ih objave, ne znam ni da li su sacuvane, ali u knjizi je pomenula nekoliko naziva prica koje je napisala, cak me i to zanima. Da je Bog pozivio, bila bi divna spisateljica sigurno. 

Preporucujem, bez obzira sto je cijena knjige uvijek previsoka, opet preporucujem, i sada kad sam je procitala, znam da cu na sljedecem Sajmu kupiti ovu knjigu, jer se ona mora imati!

“Besmrtnost” – Milan Kundera

by kiratka

OCJENA: 4

kundera-besmrtnost-400x390

Ovu knjigu citam skoro pola godine, ja mislim, i procitala sam neke dvije trecine, i ne mogu vise. Zadnjih mjesec dana se borim sama sa sobom, da li da je procitam do kraja ili ostavim napokon, i evo sad sam skupila hrabrosti da sama sebi presudim, da shvatim (nakon sto poslije duzeg vremena citam zanimljivu knjigu) da ne vrijedi trositi vrijeme i sebe muciti nekim knjigama koje nisu tvoj nivo, ili tvoja soljica caja. 

Ovu knjigu mi je posudio prijatelj, sa zeljom da procitam njegovu najdrazu knjigu, ali buduci da se nasi ukusi razlikuju u potpunosti, ne znam zasto sam ocekivala da u knjigama nece biti tako.

Nazalost, ova knjiga nije za mene. 

Prica koju pisac prati, i sam pocetak jeste zanimljiv, i bilo je dijelova u kojima sam doista uzivala, i zbog toga ne mogu na osnovu ove knjige otpisati ostale Kunderove knjige, ali njegova opsjednutost Goetheom me ubila u pojam. 

Najvise od svega me nerviralo sto u sredini price koju pratimo, on ubaci teoreme o Goetheu, prica o njegovom zivotu, njegovom razmisljanju, pokusava napraviti neku komparaciju, a meni je to bilo apsolutno nebitno.

Posto ja nisam od onih citalaca koji preskacu nezanimljive dijelove, nego jedna od onih koji moraju bas svaku recenicu procitati, uskoro sam pocela i psovati kad bi poceo o Goetheu dok ne zavrsi poentu price koju prati. 

Na pocetku su bar bili odjeljci, i ja bih na pocetku znala o kojoj temi ce pisati i na njoj bi se zadrzao do kraja, medjutim kasnije je poceo i u jednom odjeljku mijesati te dvije, meni nespojive teme, tako da me knjiga suvise nervirala, i jako brzo bih je ostavljala. 

Predugo sve traje, a odlucila sam prestati sa citanjem kad sam dosla u situaciju, da u jednom dijelu prica o zivotu drugih nakon smrti jednog lika, a u sljedecem odjeljku prica o tom liku kao da je ziv. Tu sam shvatila da ovo mucenje vec predugo traje, da sam izgubila nit, da ne znam vise ni o cemu govori kad prica o temi koja me iole zanimala, i zato na 248. stranici knjige sam stala i tu je kraj. 

Ja ovu knjigu ne preporucujem, ali kao sto moj prijatelj kaze, ja samo nemam istancan ukus za knjige, tako da eto, ko se do sada nije slagao sa mnom u izboru knjiga i ovim ocjenama, onda ce sigurno biti odusevljen ovom filozofskom knjigom, za koju nikad necu saznati sto je pisac htio reci. Ali vise mi nije ni bitno.

“A Sunce izlazi” – Ernest Hemingway

by kiratka

OCJENA: 6

A-sunce-izlazi-Ernest-Hemingvej_slika_O_42994585

Apsolutno nemam sta pametno reci o ovoj knjizi. 

Ocekivala sam neku jako dobru knjigu, i mozda sam se zbog toga razocarala.

Koliko god pokusavala pronaci neku dublju poentu, na koju god pomislim, cini mi se besmislenom. Tako da ne znam bas kao pravi kriticari reci poentu ove knjige i zasto je smatraju tako dobrom.

Za mene je to najobicnija knjiga, sa prostim recenicama, sa skromnim opisima, sa previse dijaloga, toliko previse da bih se gubila ko sta govori, a ljutilo me sto su svi ti dijalozi apsolutno bezvezni, bez neke odredjene teme.

Radnja se desava pocetkom 20. stoljeca, on ima neko svoje drustvo, koje se opcenito vrti oko jedne zene, svi su ludi za njom, ukljucujuci i njega, a svi se prave budale, i svima je ok sto je ona bila sa svakim, to se kao podrazumijeva. 

On je voli i potajno za njom pati, a ona je najveca glupaca i bice toliko sebicno, da mi se cini pretjeranim. 

I od opisa Pariza tipa “bili smo tu a onda smo otisli tu” do Spanjolske, sa istim opisima, i oko njihovih aktivnosti tipa “pili smo ovo, a onda smo pili ono”, ja nisam nasla apsolutno nista zanimljivo.

Cijelo vrijeme sam cekala neki zaplet, da se nesto desi, ali nije se desavalo apsolutno nista, i kraj je totalno bio neocekivan, odjednom, bez raspleta, bez poente, bez da se covjek zamisli.

Ne znam, ne znam i jos jednom ne znam. Knjiga mi se nije svidjela, jedino pred kraj, onaj dio gdje opisuje spansku Fiestu, te borbe s bikovima, mogu reci da je bilo malo interesantno, jer dosad se nisam susretala s tim, pa mi je on eto ovom knjigom to priblizio.

Ostalo, gubitak vremena za mene, i ostavila bih je nakon 50 stranica, da nema onaj neki inat u meni, da zavrsim do kraja, pa kako god. Rahat sam je mogla odmah ostaviti, nista ne bih propustila.